Smokva je jedna od najstarijih kultiviranih voćaka na svijetu i pripada porodici dudova (Moraceae). Prema pronađenim fosilnim ostacima, zaključeno je da se smokva uzgajala mnogo prije pšenice i ječma i time predstavlja prvi primjer organizirane poljoprivredne proizvodnje. Potječe iz Male Azije, između istočne Turske i sjeverne Indije. Životni vijek stabla kreće se od 50 do 70 godina.
Smokva je toploljubiva (termofilna) voćna vrsta. Otpornost smokvinih stabala na hladnoću u većoj mjeri ovisi od zrelosti njezina drveta. Tijekom mirovanja vegetacije može izdržati temperature od -15 °C iako ne podnosi duže vrijeme temperaturu ispod -10 °C. Uz navodnjavanje i temperaturu od 35 °C smokva daje izvrsne proizvodne rezultate s visokom kakvoćom plodova. Stariji, dozreli ljetorasti smokava sadržavaju manje vode (dehidrirani su, pa ne može doći do pojave leda u stanicama) te su bogati smolom i škrobom, sastojcima koji predstavljaju izvrsnu zaštitu od mraza.
Smokve rastu na nepristupačnim, krševitim položajima gdje plodonose bez ikakve ljudske brige, no to ne znači da joj se ne mora osigurati dovoljna količina vode u pojedinim fazama vegetacije. Za uzgoj smokava potrebno je oko 800 mm oborina godišnje. Budući da ima vrlo dobro razvijen korijenov sistem, relativno dobro podnosi sušu i uzgoj na nekultiviranim terenima. U potrazi za vodom korijen se prilagođava strukturi tla i matičnom supstratu, prodirući čak i kroz pukotine stijena. Ipak, u suvremenim nasadima s ugrađenim sustavom kap po kap korijenov sistem se razvija u plitkom sloju tla iz razloga što tamo nalazi dovoljne količine vode.

Smokva zahtijeva plodna, rastresita i lakša tla. Dobro se adaptira (prilagođava) na različite tipove tala zbog tolerantnosti na sušu, zaslanjenost, klorozu (žuticu pri nedostatku željeza) i aktivni kalcij. Iznimno dobro joj odgovaraju aluvijalna tla, dolomitne trošine, krečna tla (vapnenačka) i posmeđene crvenice. Optimalna vrijednost pH se kreće između 6 i 7,8.

Priprema tla sastoji se od ravnanja terena, uklanjanja suvišnog kamenja i panjeva, duboke obrade i osnovne (meliorativne) gnojidbe kojoj je cilj poboljšanje plodnosti tla sve do dubine prokorijenjivanja budućih sadnica. Slijedi iskolčavanje parcela, između njih putne mreže, pa zatim redova i obilježavanje sadnih mjesta u redu. Zatim se kopaju jame za sadnju dubine 40 cm i širine 50 cm na rigolanom tlu. Ukoliko se radi o tlu koje nije duboko orano, onda su dimenzije sadnih rupa nešto veće. Pri izbacivanju zemlje iz jame, potrebno je pripaziti da se ne pomješaju oranični, površinski sloj i dublji sloj (mrtvica), jer se trebaju vratiti a da ne zamjene položaj u profilu. Prije podizanja smokvinih nasada, u više navrata, tijekom tri godine, treba provesti kalcizaciju i to unošenjem kreča (vapna) u tlo u količini od 2-3 t/ha.
Smokva se može razmnožavati na tri osnovna načina:
Reznicama – odrvenjele reznice uzimaju se s matičnih stabala od polovice siječnja do početka veljače. Dužine su 20-ak cm i nije presudno da im se ostavi i vršni pup.

Čuvaju se u vlažnom pijesku, u trapovima u kojima se temperatura kreće oko 5 °C. Ostaju tako do proljeća kada se ožiljavaju i premještaju u kontejnere ispunjene komercijalnim supstratom ili kvalitetnim plodnim tlom, gdje se ostavljaju godinu dana kako bi se što bolje razvile do vremena sadnje na stalno mjesto.

Cijepljenjem – kod smokve se obično primjenjuje okuliranje (na budni i spavajući pup) i cjepljenje na rascjep.

Sjemenkama – sjemenjaci su obično neujednačeni po porastu, rodnosti, kakvoći plodova, razvijenosti korijenova sistema i sl. Imaju duži nerodni stadij, pa vrlo kasno daju rod (tek za 8-10 godina).

Prema boji plodova razlikuju se tri skupine: zeleno-žuti plodovi, ljubičasti i purpurno crni. U uzgoju je proširen velik broj sorata smokava koje se međusobno razlikuju po kvaliteti plodova i čitavom nizu gospodarskih osobina (Miljković, 1991.). Uočeno je različito reagiranje pojedinih sorata na ekološke uvjete, zato se prišlo izboru sortimenta za svako ugojno područje.

Smokva u slobodnom uzgoju teži piramidalnoj te manje-više raširenoj formi krošnje. U uzgoju smokve koriste se prostorni uzgojni oblici kod kojih su grane raspoređene u svim pravcima. Najčešći uzgojni oblici su piramida i vaza.
Prije sadnje, sadnicama se skrati korijenje te se korijen kratko namoči u posudi sa smjesom ilovače i goveđeg stajnjaka. Na tako pripremljenu i postavljenu sadnicu stavlja se sloj tla koji pokrije korijen i zbije se na način da ne ostane većih zračnih šupljina, vodeći računa da sadnica bude postavljena na dubinu do koje je bila i u rasadniku. Na sloj tla iznad korijenja dolazi gnojivo, a na njega preostali dio tla. Gnojivo ne smije doći u izravni kontakt s korijenovim žilicama. Nakon obavljene sadnje vrši se zalijevanje i to u zdjelice (uzdignuta brazda u obliku kruga oko sadnice), koje se oblikuju nakon površinskog zatrpavanja sadnih jama. Razmak sadnje, odnosno gustoća sklopa, ovisi od bujnosti sorte i podloge, uzgojnog oblika i plodnosti tla.