Aronija

Aronija je rod listopadnih grmova koji se sastoji od dviju vrsta, podrijetlom s istoka Sjeverne Amerike. Drvo aronije naraste najčešće 1-6 m, bujnog je rasta, a ljudi je rezidbom oblikuju kao manje drvo. Najčešće obitava u vlažnim šumama i močvarama. Aroniju često ljudi uzgajaju kao ukrasnu biljku. Poznato je kako su nakon nuklearne katastrofe u Černobilu plodovi aronije korišteni za ublažavanje zdravstvenih tegoba ozračenih osoba. Zbog visokog stupnja otpornosti na mraz, izdrži zimu i do -47°C. Zato je mnogi nazivaju sibirska borovnica. Tako se aronija naselila u Rusiji, Finskoj i Švedskoj. Također je otporna i na sušu, kukce, zagađenja i bolesti.

Opis

Oprašuju je pčele i vjetar, a u jesen listovi mijenjaju boju u crvene nijanse. Listovi aronije su jednostavni, poredani naizmjenično. Cvijetovi su mali, sastoje se od pet latica i pet čašičnih listića. Plodovi su joj bobice koje nisu jestive svježe jer su gorka okusa (osim crvenoplodne aronije), ali se često koriste u pripremi vina, džema, čaja, sirupa, kompota, likera, idt. Također se koriste kao začin i boja u pićima i jogurtima. Plodovima aronije se hrane ptice, te njezine sjemenke rasprostranjuju izmetom.

Povijest

Aronija je dospjela u Europu iz istočnog dijela Sjeverne Amerike. Navodno su je poznavali tamošnji Indijanci, njene plodove su sušili i upotrebljavali za zimske pogače. Aroniju kao hranu i lijek su prvi počeli upotrebljavati sjevernoamerički Indijanci. Kako plodovi aronije dugo vremena ostaju na grmu i ne kvare se, Indijanci su se hranili njime, plodove su sušili i mljeli, te miješali sa životinjskom mašću i osušenim mesom. Sušeni plodovi aronije bili su hrana za zimu, te lijek protiv želučanih i crijevnih tegoba. Osim zrelih plodova, sjevernoamerički Indijanci su kao lijek upotrebljavali i listove i koru aronije. Ljeti su sušili listove i koru, pripremali su čaj, koji su koristili kao sredstvo za zaustavljanje krvarenja iz rana. U Europi je aronija privukla pažnju zbog svoje ljepote, jer su njeni bijeli cvjetovi jedni od najljepših cvjetova grmolikih biljaka. Godine 1972. crnoplodna aronija je primila nagradu Kraljevskog vrtlarskog udruženja u Engleskoj. Prvi put se je u Europi spominje oko 1816. u Ukrajini,te je sve do početka dvadesetog stoljeća uzgajana isključivo kao ukrasni grm.Jednom su je u većoj količini posadili također u Sloveniji, iako nije bila posebno prihvaćena, prije svega zbog nepoznavanja ljekovitih svojstava, koja aronija nudi. Prva uzgojna sorta stvorena je od strane ruskog biologa i pomologa Ivana Vladimiroviča Mičurina još početkom prošlog stoljeća,uz napomenu da se uzgoj počeo širiti tek nakon njegove smrti 1935.Dotični je uzgojio i više hibrida aronije i jarebike(“Burka;”Likjornaja”,”Titan”),po današnjim genetskim istraživanjima u hibride ovog porijekla spadaju i sorte “Viking”, “Nero”,”Aron”,”McKenzie” i “Galicjanka”(“Viking” i “Nero”=75% aronija+25% jarebika). Prve uzgojne površine bile su posađene 1946. u Altajskoj oblasti današnje Rusije ( nakon 10 godina probnog uzgoja!), a 1969. je tamo pod aronijom bilo oko 1000 ha.Oko 1948. zasađena je i u okolici ondašnjeg Lenjingrada i to oko 40 ha.Godine 1953. počinje je se saditi i u tadašnjoj Latvijskoj SSR.Također je se počinje saditi i u Estonskoj SSR oko 1958.U razdoblju pedesetih godina prošlog stoljeća aronija se uzgajala u 29 oblasti Sovjetskog saveza. 1984. godine u Rusiji tj.ondašnjem SSSR-u se aronija uzgajala na nekih 17 800 hektara,većinom za dobivanje soka(1971. oko 5400 ha!). U bivšoj Njemačkoj demokratskoj republici uzgoj je započeo oko 1976. Uzgoj u SAD,znači zemlji porijekla aronije započeo je oko 1997.
Uzgoj u Zapadnoj Europi započinje nekih 15,20 godina prije nego u SAD,prije svega u Danskoj,Finskoj i Švedskoj. Danas su najveći proizvođači Ruska Federacija,Poljska,Češka i Slovačka. U Hrvatskoj se biljka uzgaja oko 7 godina,no broj proizvođača stalno raste,uz napomenu da se biljka intenzivno kod nas uzgaja na svega oko 20 ha.

Zdravlje

Aronija je prava riznica biološki aktivnih spojeva (preko 300). Čisti krv, jača cirkulaciju, snižava kolesterol i krvni tlak, djeluje protuupalno.[10] Svježi plodovi aronije imaju najveći antioksidativni kapacitet među svim bobičastim i ostalim voćem istraživanim do sada, a mjerenim po ORAC i TEAC standardima – više nego dvostruko više od borovnice ili oko dva puta više od crnog ribiza ( treba naglasiti da ovi podaci izrazito variraju od izvora do izvora!). Mnogobrojne epidemiološke studije ukazuju na snažnu povezanost između unosa aronije i smanjenja smrtnosti uslijed srčanih oboljenja, tumora i drugih degenerativnih bolesti, odnosno smanjenje ili odgađanje razvoja navedenih bolesti, kao i starenja.

Sadržaj plodova

Plodovi crnoplodne aronije sadrže sljedeće tvari: 6,2 – 10,8 % šećera, 1,3 % jabučne kiseline, 0,75 % pektina, 0,35 – 0,6 % tanina, vitamine A(1,1 -2,4 mg/100g), C(10 -50 mg/100g), B1 i B2, E(0,8-3,1 mg/100g) , PP(0,5-0,8 mg/100g) i P (1200 -1500 mg/100g) glikozid cianidin, flavonske glikozide hesperidin i rutin, te kvercitin i katehin.

Sadrže i 1480 mg/100 g antocijana,te protocianidina 664 mg/100g.

Od makroelemenata plodovi sadrže (mg/g) K – 13,90, Ca – 1,30, Mg – 1,0 , Fe – 0,05,I 4-6

Od mikroelemenata sadrže (KBN) Mn – 0,07, Cu – 0,58, Zn – 0,10, Co – 0,15, Cr – 0,02, Al – 0,02, Se – 3,63, Ni – 0,11, Sr – 0,06, Pb – 0,02, B – 4,80 µg/g.[13]