Buhač

Tanacetum cinerariifolium

Dalmatinski buhač (lat. Tanacetum cinerariifolium; sinonim Chrysanthemum cinerariifolium) autohtona je hrvatska biljka iz porodice glavočika, važna kao izvor prirodnog insekticida Piretrina. Raste na jugu Hrvatske, odakle i ime “dalmatinski”.

Dalmatinski buhač izgledom podsjeća na ivančicu, ali mu je cvijet nešto veći. Ima plavkasto-zeleno lišće dužine 45-100 cm. Od biljke se na jugu Hrvatske tradicionalno u vegetativnoj fazi rasta koristi zelena masa za ispašu stoke i u narodnoj medicini, a u generativnoj fazi njezin cvijet kao sirovina za izradu botaničkog insekticida.

Insekticidni derivat iz dalmatinskog buhača je bio učinkovit na oko 75% poznatih insekata, ali je i jako nestabilan. Degradacija aktivne tvari iz cvijeta na neškodljive spojeve je vrlo rapidna izloženošću proizvoda običnom zraku, svjetlosti, neodgovarajućoj temperaturi skladištenja, mikrobiološkim faktorima, materijalu transportnog pakiranja, postotku vlage itd. te je nužna odgovarajuća stručnost u manipulaciji i uspješnoj upotrebi. Rezistentnost insekata ipak postoji te je dokumentirano dokazana u 15 vrsta kukaca.

Botanika

Genus Tanacetum, porodica Asteraceae. Potrebno je razlikovati dalmatinski buhač (Tanacetum cinerariifolium) od sličnih biljaka (Tanacetum cocccineum, Tanacetum roseum, Tanacetum carneum itd.) koje imaju staništa u Aziji i Sjevernoj Americi. Ponekad se greškom povezuju povijesti tih različitih biljaka, ali samo je izvorno dalmatinska biljka u međunarodnoj trgovini nazvana pyrethrum osnova svjetske industrijske proizvodnje botaničkog insekticida piretrina.

Izolirani piretrini se na zraku pri temperaturi 10-25C razgrade 97.1% (raspadnu) unutar 72sata.

Prirodno stanište

Prvi pisani trag o dalmatinskom buhaču je početkom 19. stoljeća, oko 1820. kada je u pjesmi opjevan na strmim stijenama iznad Omiša. Za pretpostaviti je da je prirodni aereal dalmatinskog buhača 90% obale nekadašnje Kraljevine Dalmacije na kojem području se uzgajao i dobio svoje ime kada se prvi put počeo izvoziti oko 1855. Prvo sveobuhvatni dokumentirani popis staništa i tadašnjih populacija dalmatinskog buhača je tek 1933. godine provela eksperimentalna postaja u Splitu u sklopu pokušaja reanimacije već onda posrnulog izvoznog sektora. Kao stručna pomoć su priskočili tada najeminentniji svjetski stručnjaci iz područja agrokemije i agronomije kao što su Charles Gnadinger, Albert Hartzell i dr. Najsjeverniji je tadašnji uzgoj (nasad) zabilježen u Aleksandrovi (Krk) a najjužniji na obali današnje Crne Gore. Intenzivnim uzgojem današnji aereal se proširio nešto sjevernije i južnije od izvornog Locus classicus.

Uzgojni uvjeti

Dalmatinski buhač samoniklo raste uglavnom u primorskom području naše srednje i južne obale pa se u narodu kaže da ‘voli gledati more’.

Prosperira na krškom području vrlo visoke insolacije s minimalno 2500 sunčanih sati godišnje, na nadmorskim visinama od 100 do 400 metara sa mnogo sunčanih dana što direktno uvjetuje veću učinkovitost piretrina i krupnoću cvijeta. Količina oborina u kojima se biljka najbolje razvija su od 600 do 1000 lit/god. a vrlo je sklona je gljivičnim oboljenjima u kišnijim krajevima. Obilnije kiše i vlaga su nepoželjne u svibnju kada dalmatinski buhač cvjeta.

U komercijalnim nasadima na 1 hektar se smješta od 25000 do 55000 sadnica pri ručnoj berbi, a oko 90 000 sadnica pri mehaniziranoj berbi; ovisno o kultivaru. Pčelama cvijet biljke nije zanimljiv. Relativna klijavost sjemena je slaba. Samo jedna generacija selekcije ne utječe značajno na visinu aktivne tvari nove generacije.

Raspon pH vrijednosti tla koji dalmatinskom buhaču najbolje odgovara je od 6,5 do 8,5 , preferira siromašna kalcificirana pjeskovita tla na kojima je sadržaj i omjer piretrina u cvijetu učinkovitiji iako biljka razvije nešto veću zelenu masu na plodnijem tlu. Jednogodišnja biljka tolerira ekstremne temperature od -12C do + 40C, ali najbolje ipak uspijeva u umjerenijem temperaturnom rasponu.
U svom prirodnom staništu, cvjeta u samo jednom ciklusu od oko tjedan dana, ali na ili u blizini ekvatora te pri specifičnim nadmorskim visinama dalmatinski buhač cvate uzastopno cijele godine. U Keniji ili Indiji, na primjer trajanje cvatnje u tri do četiri ciklusa iznosi 7-11 mjeseci u godini, što direktno implicira višestruko veće prinose, rentabilnost nasada te nisku finalnu cijenu proizvoda. Također biljka tu uz veći urod postiže i značajno veće prinose aktivne tvari – piretrina, tako da u odnosu na dosad najveću zabilježenu vrijednost piretrina na Lastovu u Hrvatskoj od 1,3% u Ruandi ostvareni udjeli piretrina sežu i do 3,0-3,5% U samonikloj populaciji primorske Hrvatske postotak aktivne tvari prosječno iznosi najviše oko 0.69% piretrina Biljka počinje cvjetati tek u drugoj godini, u trećoj se ostvaruje puna proizvodnja a ekstenzivni uzgoj je isplativ do četvrte godine zbog razmjernog pada broja cvjetova po biljci, kada se u zemljama gdje se najviše proizvodi npr. Keniji,Tanzaniji, Etiopiji i Australiji biljke zaoravaju jer se ne kompostiraju. U tom tipu uzgoja nije preporučljivo da na istom mjestu dalmatinski buhač bude više od pet godina također i zbog primjećenog pada broja korisnih gujavica u zemlji te tzv. efekta “zamora” zemlje.

Biljci ne škode dugotrajne ljetne suše; ipak poželjne su jedna do dvije ljetne kiše, no vrlo brzo razvija gljivične bolesti u krajevima sa kišnom sezonom. U komercijalnim nasadima po svijetu su evidentirane slijedeće gljivične bolesti, inače gotovo nezabilježene na biljci u prirodnom samoniklom aerealu: Sclerotinia, Fusarium, Rhizoctonia, Phytophthora, Phoma, Pythium, Thielaviopsis, Stemphyllium, Colletotrichum te bolesti odumiranja pupova uzrokovane Coniothyrium, Gleosporium, Ramularia belluensis, itd.
Sjeme dalmatinskog buhača sporo i neravnomjerno klija (20 – 50 dana), mlada biljčica ima slabiji prirast od većine korova a i u odrasloj fazi ne podnosi blizinu ‘susjeda’ te je na komercijalnim nasadima upotreba herbicida u tri ključne faze rasta imperativ ekonomske isplativosti uzgoja. Lošim početnim prirastom biljčica u australskim nasadima prskanja idu 12-15 puta u prvih šest mjeseci i to s nizom kemikalija.

Zbog navedenog čestog uzgojnog korištenja herbicida, fungicida i otapala kao npr. heksan te sinergenata kao npr. potencijalno karcerogeni PBO , velik dio na tržištu prisutnog piretrina, iako prirodnog podrijetla, ne može se kategorizirati kao čisti ekološki proizvod.